Iran: civilizacija iza zatvorenih vrata; Širaz (drugi dio)

***

Idemo na jug

***

Nakon Tabriza, Kandovana i Teherana vrijeme je da nastavimo s putovanjem kroz ovu veliku zemlju. Iako su autobusi super ugodni u Iranu, pokušavamo na svaki način pronaći opciju da nastavimo put vozom pa odlazimo na glavnu stanicu u Teheranu koja je super moderna i organizirana. Na naše upite ima li slobodnih mjesta za Širaz dobivamo odgovor “Full, full” pa onda pokušavamo pronaći opciju za Esfahan, ali prije nego i izgovorimo ime grada opet dobivamo odgovor “Full full” što kod nas stvara određenu sumnju da nas ovaj mladi službenik uopće ne doživljava pa strpljivo čekamo da se otvori drugi šalter gdje zaista uspijevamo dobiti dvije karte za sutra i to do Širaza koji je udaljen skoro 1000 kilometara od Teherana. Osim par taksista i ovog “full full” dečka na stanici, apsolutno svi Iranci su nam pokušali pomoći i bili su ljubazni.

I ovdje, dok kupujemo kartu, razgovaramo sa službenikom ko smo, šta smo i kuda sve putujemo dok on na spomen Irana počinje govoriti kako je super turistima i da jedva čeka da ovaj “fucking regime” padne. Mi smo malo ostali zatečeni da ovo čujemo od nekoga ko faktički radi za državu i među masom i ispred ostalih kolega nema problem da ovako nešto izgovara na razglasu dok mu se iza leđa na zidu nalaze portreti iranskih vjerskih i političkih lidera. Razgovor je završio rečenicom “Pray for us (Molite se za nas)” nakon čega definitivno zaključujemo već sada da uviđamo skoro pa univerzalni dislike prema političkoj realnosti Irana od strane ljudi koje smo sreli, a kada gledate svu propagandu na televiziji ili na ulici zaključili biste sasvim suprotno. Propaganda je posebno posvećena iransko-iračkom ratu čije su posljedice i danas vidljive.

Ubrzo nakon što napuštamo Teheran ulazimo u pustinjski i polupustinjski beskraj dok naš voz lagano mili prema jugu Irana. Ljepota Irana leži i u činjenici da na svakom koraku upoznajete najrazličitije ljude koji su i više nego raspoloženi da razgovaraju s vama o bilo čemu. Narednih 18 sati društvo mi prave tri starija Iranca u kupeu koji putuju u Širaz zbog posla, a tiče se dresure konja. S uzbuđenjem započinjem priču kako mi u Bosni imamo divlje konje koje sam posjetio na turi u okolini Livna koji su prelijepi za posmatranje, ali da nekada prave probleme jer blokiraju promet. Međutim, moje nove prijatelje zanima kakav je biznis dresure konja u Bosni pa ubrzo shvaćam da moje znanje o konjima tu prestaje te se prebacujemo na druge teme.

Univerzalna pitanja poput gdje živiš, šta radiš, imaš li djece, jesi li oženjen i slično su mi sada navika da čujem pa kako završimo s tim pitanjima počinje neizbježna tema, a to je naravno politika i religija Irana. Iako danima ovoj temi prilazim oprezno i nikada ne pitam ništa prvi, Iranci sami započinju razgovor ovu temu, a moja nova tri prijatelja u vozu, kao i mnoštvo mlađih Iranaca, nemaju ništa lijepo reći za stanje u svojoj državi. Kontam, imamo nešto zajedničko.

Kako je Iran službeno islamska republika vozovi i autobusi staju kada je vrijeme molitve, međutim tek jedan manji dio putnika izlazi vani. Moja tri suputnika ne izlaze i počinju se smijati pa mi objašnjavaju kako je religija u Iranu političko pitanje i da religija nikoga ne zanima.

Iranski vozovi su vrhunski s organiziranim sistemom kupovine karata online i s uslugom i hranom koju biste dobili vjerojatno u bilo kojoj zemlji koja ima razvijenu željeznicu. Infrastruktura Irana me oduševljava na puno mjesta i razmišljam kako ovo sve stvaraju i održavaju ljudi zemlje koja je pod agresivnim ekonomskim sankcijama i faktički je izolirana od glavnih ekonomskih centara u svijetu. Da bi to sve bilo iole ok moraš imati pametne i organizirane ljude koji su čak i u takvom stanju u mogućnosti držati svoju zemlju funkcionalnom. Gdje bi Iran i ovaj narod bio da nema sankcija i da mogu svoje ekonomske i ljudske kapacitete iskoristiti?!

Sve je uredno, ljudi su ljubazni i na svakom koraku srećemo i upoznajemo ljude, uključujući i osoblje, koje zanima kako nam je u Iranu te nam na kraju požele dobrodošlicu. Iako u hostelima dobijete dojam da je Iran krcat stranim turistima, dok izađete iz tog balona shvatite da je malo turista i da ste na neki način osvježenje i neobičnost ljudima koje upoznajete. Za razliku od prethodnih putovanja ovo je bio prvi put da su apsolutno svi znali za Bosnu pa čak i neke detalje poput ko nam igra u reprezentaciji, s kim graničnimo i slično: na Kavkazu prije par godina, koji nam je ipak bliži, ljudi su na pomen Bosne imali samo upitnike u glavi i nisu imali ideju ni gdje se država nalazi niti su pokazivali znakove zainteresiranosti za konverzaciju.

Romantična vožnja iranskim beskrajima, iako duga, brzo prolazi pa uspijevam odspavati svege nekoliko sati jer, bez obzira na umor i dužinu puta, skoro nikada ne mogu spavati u bilo kojem vozilu koje se kreće i proizvodi zvukove. U ranu zoru stižemo u predgrađe naše nove destinacije u Iranu, a to je grad Širaz koji nam je ponudio uvid u sasvim novi svijet nakon modernog i živahnog Teherana.

***

Nakon Teherana naučili smo lekciju i shvatili da kasni dolasci i rezervacije smještaja bez informacije da je rezervacija zaista prošla neće dobro utjecati na naš put tako da ovaj put stižemo u zoru i koristimo pogodnosti naše precijenjene iranske sim kartice i interneta. Brzo nalazimo iranski “uber”, odnosno Snapp i za 2 eura (600.000 riala otprilike) stižemo u naš šareni hostel gdje nas, kao i dosad, ugodno dočekuju lokalci. I ovdje, kao i u Tabrizu, hostel je zapravo nekada bio tipična iranska vila s mnogo prostorija, centralnim dijelom s fontanom, visokim zidinama i naravno zelenilom na svakom dijeliću imanja.

U ovom gradu gdje god opališ kamerom dobit ćeš nešto zanimljivo. Širaz je jedan od najznačajnijih iranskih gradova, ali za razliku od Teherana Širaz ipak daje daleko tradicionalniji dojam što i ne iznenađuje s obzirom na broj šiitskih svetišta i fascinantnih sakralnih objekata koji se ovdje nalaze. Također, primjećujemo više tradicionalne odjeće koja me asocira na Pakistan i Afganistan i drukčiji kroj šarenih marama.

Iran je deseta zemlja u svijetu po broju spomenika koji se nalaze na UNESCO-voj listi svjetske kulturne baštine i treća zemlja Azije na toj listi, odmah nakon Kine i Indije i Širaz je jedan od primjera zašto je Iran zasluženo visoko rangiran na ovoj listi.

U svetište Shahcheragh vodi nas super vodič/volonterka Šiva koja nam prvo jasno daje do znanja da kao stranci imamo pravo ući samo u jednu prostoriju koju ona otvori. Objekt je fascinantan pa bacam karte na stol i kažem da sam stigao iz daleka i da bih volio vidjeti više tako da nas Šiva pušta da uđemo u ostatak objekta koji nas osvaja ljepotom.

Šiva s ponosom objašnjava kako je svaki kristal na objektu postavljen ručno i da su vrata koja vidimo od pravog zlata.

I Širaz, kao i svaki grad u Iranu, ima svoj bazar koji je tijekom dana tih zbog vrućina, međutim kasno popodne bazar postaje centar života sve do kasno u noć. Danima smo istraživali bazar u Širazu i zasigurno nismo vidjeli ni pola onoga što se na bazaru nudi.

Naš prvi dan istraživanja Širaza završavamo pronalaskom odličnog restorana u sklopu bazara u kojem otkrivamo ukuse juga Irana.

***

Magija džamije Nasir al-Mulk

Ovaj objekt je, uz Azadi toranj u Teheranu, moja prva pomisao na Iran i vjerojatno primarni razlog zašto već godinama želim doći u ovu zemlju. Izgrađena krajem 19. stoljeća, ova džamija je tek djelić fascinantnog graditeljskog naslijeđa kojeg nalazimo širom Irana.

U zoru odlazim uskim i praznim uličicama starog Širaza prema džamiji koja svoju ljepotu najviše pokazuje upravo u ranim satima. Tu je još nekoliko iranskih turista i nekoliko stranaca koji su očigledno, kao i ja, slušali upute s Trip advisor-a gdje se preporučuje odlazak u džamiju između 7 i 8 ujutro. Već skoro nepodnošljivo vruće ulice Širaza brzo me dovode do džamije koja se nalazi u dosta neuglednom naselju načičkanom uskim uličicama i zidinama iza kojih se vide skromne kućice iz kojih viri tek poneka glava u ovo rano jutro. Ko bi pomislio da se iza ovoga krije ovakva ljepota?!

I sama džamija je skromna izvana u moru daleko velebnijih vjerskih objekata u Širazu. Ipak, vanjski zidovi odaju nekoliko simpatičnih i neočekivanih detalja poput pločica s naslikanim crkvama i građevinama koje podsjećaju na Europu.

Konačno, par minuta poslije osam žene u dugim crnim haljinama otvaraju vrata i za milijun riala (3 eura, skoro pa univerzalna cijena za sve atrakcije u Iranu) ulazim u objekt koji na početku ni na koji način ne izgleda fascinantno, ali kada skrenete iza ćoška shvatite u čemu je magija kada se ljetno sunce i šarena stakla poigraju i kreiraju magiju u glavnoj dvorani ove džamije. Sve što trebate jeste sjesti i uživati.

Sada mi postaje sasvim jasno da ćemo u ovih 16 dana samo zagrebati ispod površine i otkriti tek dio naslijeđa koje se nalazi u Iranu.

Nastavljamo našu avanturu na još jednoj lokaciji koja je na UNESCO listi svjetske kulturne baštine: iako u Iranu nije baš top turistička sezona (domaći putuju na proljeće i jesen) odlazimo u vrt Eram koji predstavlja simbol iranske ljubavi prema vrtovima i parkovima. U ovim vrućim danima vrt je utočište stotinama ljudi koji uživaju u bogatstvu vrta bježeći od ljetnih vrućina.

Shvativši da neke od atrakcija nećemo stići vidjeti ovaj put odlazimo nazad u stari Širaz i primjećujemo, baš kao i kod Teherana i Tabriza, velike razlike između centralnih, skromnih radničkih četvrti i bogatih, rubnih dijelova grada u kojem se nalaze vile i apartmani lokalne elite.

Posjećujemo i gradsku citadelu koja je značajno okupljalište lokalaca, posebno noću kada, ah šta će drugi raditi, piknikuju. Ipak, grad navečer brzo utihne i Širaz u tišini otkriva ljepotu starog grada i minareta koji su osvjetljeni i dominiraju gradom.

Polako se opraštamo od Širaza jer nas očekuje highlight ovog putovanja, a to je Perzepolis i najljepši iranski grad, Esfahan.

***

KRAJ DRUGOG DIJELA