Iran: civilizacija iza zatvorenih vrata; Tabriz i Teheran (prvi dio)

***

Iran je dugo bio u mojim mislima. Sjećam se i godine i trenutka kada sam rekao sebi da moram kročiti na tlo ove zemlje. Bilo je to u ljeto 2013. godine. Zašto Iran, nemam pojma. Valjda iz istog razloga zašto i Kavkaz, Ukrajina ili bilo koji drugi dio svijeta koji me privlači.

Moram priznati da me ni tada, a ni sada prije putovanja, nije zanimao iranski režim i negativni natpisi u medijima. Ipak, vodio sam različite diskusije sa svojim prijateljima i poznanicima prije samoga puta koji su, za razliku od prethodnih putovanja, ovaj put ipak pokazivali znakove zabrinutosti. Ili, u najmanju ruku, imali su veliki upitnik iznad glave kada sam rekao da je moja iduća destinacija Iran. Jer, Iran ipak ne zvuči fancy kao Belgija, zar ne? Kada kažemo Gruzija osjetimo dozu egzotike, ali kada kažemo Iran u glavi su nam samo prilozi iz večernjeg dnevnika o odnosima Irana i Zapada?! Jako je bitno da razumijemo razloge koji su stvorili današnji režim koji još živi. Posjet Iranu bio mi je potvrda, još jednom, da strah ne smije biti nešto što upravlja našim odlukama.

Iranski politički establishment je totalni promašaj, da budem jasan. Ovo nije misao s kojom sam otišao u Iran, ovo je zaključak nakon susreta s bezbroj mlađih i starijih isfrustriranih Iranaca, iz grada i sela, obrazovanih, inteligentnih i svjesnih okruženja u kojem žive. Ali, taj režim postoji 40ak godina. Iranska civilizacija je stara 6000-7000 godina. Zar da ignoriram sva stoljeća i tisućljeća civilizacije zbog par desetljeća vladavine režima koji nema masovnu podršku ni vlastitog naroda? Iran je daleko, daleko više od toga. Ipak, treba biti svjestan okruženja u koji stižemo i prihvatiti pravila domaćina, ma gdje god da odemo. Politička propaganda je u Iranu sveprisutna i naporna za oči i uši. Internet je cenzuriran, ali svi koriste VPN i zaobilaze glupava lokalna pravila. Službeno, nema šorceva i nema majica bez rukava. Nema alkohola. Marama mora biti na glavi. Ovo vrijedi i za muslimane i za nemuslimane. Ipak, i ova se pravila često ignoriraju. Posebno u bogatim kvartovima jer izgleda svakom režimu trebaju oni koji imaju keš. Ipak, na par mjesta ćete naletjeti na “moralnu” policiju koja vodi računa o tome da poštujete pravila islamske republike. Posebno su surovi prema ženama koje su tijekom ovog putovanja bile na ulicama iranskih gradova protestujući protiv obveznog nošenja marama. Niti na jednom programu iranske televizije, a ni u zapadnim medijima, niste našli vijesti o ovoj borbi. Ipak je Iran jednako samo izrada nuklearne bombe, je li tako?!

Iran je zemlja paradoksa: službeno je vjerska država, a pritom nisam sreo u svome životu više mrzitelja organizirane religije koji otvoreno psuju režim i državu. I religiju! Ovaj suludi politički režim je svojim pristupom i nametanjem principa koje je nazvao “vjerskim” generacijama usadio odbojnost prema vjeri, posebno prema islamu. Kakav paradoks u državi koja sebe zove “islamska republika”.

Iranci, a posebno oni mlađi, imaju razne nazive za moralnu policiju, ovu ludi element režima, a niti ni jedan ne zvuči lijepo i pozitivno. Iran je čudan: još nikada nisam bio u zemlji u kojoj vladi toliki jaz između političke stvarnosti i ljudi koji tu žive. Jednostavno: taj oblik gušenja čovjeka nikako se ne uklapa u ono što sam vidio i doživio i generalno na otvorenost i slobodno razmišljanje običnih Iranaca o raznim temama o kojima smo razgovarali.

Iranska kultura i naslijeđe su fascinantni i bitni za cjelokupnu povijest čovječanstva. To je kultura koja je značajno utjecala na razvoj i napredak planete. Upravo je to razlog zašto Iran zaslužuje pažnju i treba biti jedna od destinacija koju ćete posjetiti. Putovanje Iranom je lako i organizirano s odličnim prijevoznim sredstvima i sistemom koji funkcionira. Uz malo pripreme i razumijevanje lokalne birokratije i pravila putovanje Iranom će biti lakše i brže nego u mnogim europskim zemljama.

Iranci su među najtoplijim i najsrdačnijim ljudima koje sam dosad sreo: na svakom koraku su spremni pomoći ukoliko imate neki problem. Odnos Iranaca prema javnom prostoru, parkovima, spomenicima kulture i znanje koje posjeduju o svijetu je također nešto što me kao stranca fasciniralo. Ne, jer sam mislio da je stanje suprotno ovom nego jer tako nešto ne primjećujem nužno u društvu u kojem živim. A mi smo kao otvorena, slobodna i civilizirana europska zemlja, a oni tamo su, šta? Imamo puno toga naučiti od svake zemlje i svake kulture na ovoj planeti pa i od Irana.

***

Ove godine nema jeftinih aviokarata

Mislim da se nikada u životu nisam brže i haotičnije spremio za neko veće putovanje. Da li to ide s godinama i iskustvom ili sam fakat totalno neorganiziran, ne znam. Iran je bio u planu i prošle i pretprošle godine, ali zbog kovida izgledalo je preriskantno iako je ljeto 2021. obećavalo zbog smiješnih cijena aviokarata do Teherana. Mislio sam prošle godine “Ovo je moja godina”, ali hajde. Ipak, ova velika putovanja uvijek dogovaram s mojim putnikom prijateljem iz drugog kraja svijeta (Čilea) pa je tako bilo i ovaj put. Također smo imali pomoć i naših prijatelja iz Irana koje smo upoznali na prethodnim putovanjima (ja na primjer u Gruziji), a budući da je prijatelj posjetio Iran prije ravno deset godina imali smo u glavi otprilike posloženo šta možemo uraditi za putovanje koje je planirano da traje 16 dana.

Iran je 2017. godine uveo, navodno, jednostavni e-viza sistem za turiste pa sam se oslonio na to za dobivanje prava ulaska u zemlju. Bosna je tu konačno na listi zemalja gdje vizu možeš tako dobiti bez peglanja po ambasadama. Ipak, ne nasjedajte na ovo jer nije u potpunosti istina. Naime, e-viza website je totalno disfunkcionalan i čekate danima i danima da dobijete pozitivan ili negativan odgovor. Čak i kada aplicirate online za e-vizu, vi opet morate otići i vizu fizički pokupiti u ambasadi (+ imati intervju) osim ako niste u aplikaciji naveli da želite vizu dobiti na aerodromu. Također, ne možete započeti proces iz početka čak i kada prvobitni proces poništite jer morate čekati da vam neko tamo odobri otkazivanje procesa dobivanja kôda za ulazak u zemlju. Ovakav proces ne možete imati ako ulazite u Iran preko regularnih graničnih prijelaza, ovo vrijedi samo za aerodrome.

Pošto sam već kupio odvratno skupu avio kartu do najbliže destinacije na sjeveru Irana (Tabriz) počela me je hvatati panika da neću na vrijeme dobiti kôd koji će mi omogućiti dobivanje vize po ulasku u zemlju. I čekao sam, danima i danima. Do puta mi ostalo sedam dana. Ništa. Na kraju sam uradio ono što od srca svima preporučujem: zajebite site iranske vlade i angažirajte privatnog agenta preko web sitea https://iran.1stquest.com/ gdje sam, uz nadoplatu 19 eura, dobio svoj kôd za ulaz u Iran unutar 4 dana nakon što sam poslao zahtjev. Odobrenje mi je stiglo dan prije putovanja! Užas. Danima sam se budio gledajući poruke i mailove, ništa. Lekcija, nema potrebe da e-vizu rješavate preko državnog sitea. I da ne zaboravimo, ovo čak i nije viza nego sam kôd koji vam omogućuje da na ulazu u zemlju dobijete vizu.

Za razliku od čekanja za vizu na aerodromu moj prijatelj je imao daleko bolje i brže iskustvo jer je preko e-sistema prijavio da vizu želi dobiti u ambasadi pa je sve bilo gotovo za 3 dana. Dakle, lekcija: u zahtjevu (koji mora ići online) ili odaberite mjesto lokacije dobivanja vize avoju lokalnu ambasadu (gdje ćete možda imati i ugodno ćaskanje s ambasadorom) ili se prebacite na 1stquest ukoliko želite vizu dobiti na aerodromu čime zaobilazite vladin website i sve će biti ok.

Da se pripremi ovog puta doda malo više iznenađenja, uzbuđenja i haosa potrudila je se ekipa sarajevskog aerodroma koja me nije željela pustiti na let jer nisam imao covid test iako sam im uporno pokazivao službene informacije iranske vlade gdje piše ILI test ILI potvrda o vakcinaciji (koju sam imao). Trudio sam se maksimalno da budem ljubazan jer znam da, čak i ako znaš da si u pravu, moć je u rukama službenika i možeš pjevati borbene. Znajući da mi ne treba test ipak odlazim na punkt za testiranje na aerodromu i lijepo pokucam na vrata. Lijeno otvaraju vrata i kažu, testiranje danas, rezultati sutra. Ma, nemojte me zajebavati! Zašto ste tu i kakvo je to ekspres testiranje? U principu jeste brzo testiranje, ali nisu brzi rezultati. Fino tako napišite. Sada sam popizdio još više i vraćam se ponovno na check-in s dodatnim dokazima da mi NE treba test nego samo vakcina. Oni meni čitaju da imaju svoj sistem i da je to sve. Ja kažem sistem vam nije ažuriran, evo vam info iranske vlade, evo vam info avio kompanije koja leti tamo i ima izlistana pravila za ulaz u svaku zemlju u koju lete. Kolega do dobacuje “Nama će smanjiti platu ako te pustimo”. Jarane, neće ti niko smanjiti platu jer ti sistem nema ažurirane podatke i ne trebaš se brinuti. Zamolim da mi još jednom, od riječi do riječi, pročitaju šta im piše. Ispostavilo se da oni jednostavno nisu znali pročitati upute na engleskom gdje je jasno stajala riječ OR. Zamisli propadne mi put zbog dva slova i nemogućnosti osoblja da ispravno čita ono što im stoji na ekranu. Na kraju me ugodna službenica pusti na let, a ja se još satima nisam smirio od ovog uvodnog uzbuđenja zbog kojeg mi je sve moglo propasti. I naravno da ekipa na aerodromu nije bila u pravu, po dolasku u Iran traženo mi je jedno ili drugo na uvid, ne oboje.

Na kraju se opraštam od sarajevskog aerodroma koji je u haosu više nego inače (jer više zaista nema prostora za ljude u ovoj malo većoj bus stanici, a širenje terminala nikako da završe) i put na sjever Irana me vodi preko Istanbula i njegovog azijskog aerodroma koji je totalni krkljanac i izgleda gore nego prije par godina kada sam letio na istok. U najgore, nehumano doba za bilo kakvo putovanje (3 ujutro) konačno se ukrcavam na let za svoju prvu iransku destinaciju u koju stižem tik pred izlazak sunca budući da smo zbog oluje i vjetra morali čekati koji sat duže u Istanbulu. Dobro jutro, Tabriz!

***

Tabriz: provincijski grad s dva milijuna duša

Bogme, priča o lošem vremenu bila je istina jer je slijetanje u Tabriz bilo kao u video igrici. U avionu sam izgleda jedini stranac pa privlačim pažnju ekipe koja sjedi do mene pa tako malo razgovaramo gdje sam konstantno upozoravan da pazim gdje mijenjam novac. U Iranu, zbog sankcija, nema kartičnog plaćanja karticama koje mi koristimo nego Iran ima svoje interne koje naravno ne vrijede izvan Irana. Zato moram nositi keš i to je dodatni mini izazov jer inflacija svaki dan utječe na cijene i tečaj pa trebaš biti racionalan pri procjeni koliko ti novca treba. Ipak, Iran je istinski prejeftin za turiste, čak i ako ste s Balkana poput mene. Ako imate eure ili dolare ulični prodavači deviza će vas promatrati kao mini božanstvo jer iranska valuta rial vrijedi malo više od običnog papira: za 1 euro dobijete otprilike 320.000 riala i svaki dan je ovo išlo gore ili dolje, u zavisnosti šta neko izgovori o Iranu i odnosima sa Zapadom pa na osnovu toga tečaj varira. Prilično je interesantno ovo povjerenje ili nepovjerenje koje imamo u papir kojeg zovemo novac.

Riali će mi zadavati dosta problema tijekom putovanja jer se moj mozak nikako nije mogao prebaciti na ove brojeve. Osim toga, drugi problem su tomani: naime, kada realima maknete jednu nulu dobijete tomane (320.000 riala ili 32.000 tomana) tako da vam negdje cijenu prikažu u realima, a negdje u tomanima.

Već tijekom leta shvaćam da putujem u nešto drukčiju destinaciju nego kako sam inače navikao. Oko mene su uspavani Iranci i Iranke sa spuštenom kosom, bez marama i u majicama kratkih rukava. Pet minuta prije slijetanja jedna po jedna žena polako stavlja marame na glavu i oblači jakne i majice koje pokrivaju stidne dijelove tijela: mislim na ruke. Koliko god sam se trudio imati razumijevanja za činjenicu da Iran i njegov režim ima svoja pravila, nisam mogao ne razmišljati u ovom činu kojem prisustvujem u avionu i koji mi se urezao kao jedan od trenutaka kojeg pamtim ovog putovanja. Skoro niti jedna osoba u ovom avionu nije imala maramu na glavi na putu prema Iranu. Dakle… Činjenica je da je stavljaju jer moraju, ne jer žele. Inače bi valjda i izvan Irana marame bile na glavi, a ne u momentu kada avion dodiruje iransko tlo.

Zbog umora ne osjetim nikakvo uzbuđenje koje inače osjetim svaki put kada dodirnem nepoznato tlo. Ulazimo u tabriški aerodrom gdje nas dočekuju portreti i citati sadašnjeg iranskog lidera Raisija i naravno osnivača iranske Revolucije, Khomeinija. Na pasoškoj kontroli dobivam potvrdu na prethodnu sumnju da sam jedini stranac na leti zbog čega dobivam instrukcije “Sit, wait”. Iako je zvučalo strogo u principu sam zaključio u narednim danima da, usljed manjka znanja engleskog, sve što Iranci izgovore zvuči strože nego što zapravo misle.

I tako, čekam i čekam, aerodrom se prazni. Konačno, stiže gospon koji otvara prostoriju na kojoj velikim slovima piše “VISA” gdje ugodno ćaskamo. Na pomen Bosne počinje diskusija iako je moj sugovornik ograničen sa znanjem jezika. Spominje rat, Ameriku pa Rusiju i Ukrajinu, pita koje sam vjere, šta radim, gdje živim dok usput popunjava formulare za vizu. Ispostavilo da su ovo univerzalna pitanja u Iranu koja mi je postavilo bezbroj ljudi i da moji odgovori ni najmanje ne utječu na to hoću li dobiti vizu ili ne jer sam kod već dobio dan ranije. Nakon sat vremena birokracije dobivam papir i sada mogu i službeno reći da je prvi dio misije zvana Iran uspješno obavljen.

Rano je jutro, nema buseva (a ja nemam riala niti na aerodromu postoji lokacija gdje se novac može promijeniti) zbog čega odlazim na taksi štand i dogovaram cijenu od 3 eura (2 je realna cijena prijevoza i taksi je jako jeftin) i već tu primjećujem kako funkcionira ovo društvo. Moj taksista ne zna gdje me treba voziti iako pokazujem mapu i izgovaram ime ulice, ali zato ekipa okolo uskače, uzima moj telefon i nešto traže desetak minuta nakon čega krećemo i ubrzo stižemo na pravu lokaciju. Iranci, kada vide da postoji neki problem, odmah se okupljaju i počinje traženje solucije, posebno ako ste stranci. U ovu ranu zoru vožnja iranskim cestama otkriva uređenu i dobru infrastrukturu, očajan vozni park i neobičnu ljubav Iranaca da, umjesto unutar iscrtanih bijelih linija, voze posred tih linija.

Konačno stižem u hostel (kojeg preporučujem) koji je pun mladih Iranaca koji su na odmoru i pokojeg stranca (uglavnom iz Europe i Dalekog istoga) i mrtav umoran bacam se na spavanje koji sat prije nego što istražim svoju prvu iransku destinaciju.

***

Tabriz i okolina na plus 40

Nakon svega par sati budim se s osjećajem da sam više umoran nego prethodne noći i jutra. Naš hostel pun je mladih Iranaca koje zanima ko smo, šta smo, odakle smo i zašto smo došli u Iran. Svi su jako prijatni i u hostelu vlada opuštena atmosfera gdje djevojke hodaju bez marama, u kratkim suknjama i puštaju glasnu muziku u podne uz vrisku i ples. Ovdje otkrivamo i iranski doručak koji se obavezno sastoji od krastavaca i paradajza uz komad sira i služi vam se isti doručak spavali vi u hostelu, apartmanu ili hotelu s 4 plus zvjezdice.

Danas se odlučujemo prošetati ulicama Tabriza koji je dosta velik grad, ali svaki njegov dio miriše na provinciju. Inače, u ovom dijelu Irana žive uglavnom Azerbejdžanci tako da povremeno čujemo na ulicama farsi, ali najčešće azerski, nešto što najbliže zvuči turskom.

Čitav grad je pretvoren u veliku tržnicu i bazar je istinsko srce života, ne samo u Tabrizu nego u cijelom Iranu. Danas, a i sutra, provodimo dosta vremena lutajući ulicama tako da dosta usporeno provodimo prvih par dana i imam osjećaj kao da nam se sve svodi na rješavanje tehnikalija i beskrajnih šetnji dok sunce piči cijeli dan. Iako je vruće zrak je suh pa je nekako i podnošljivo šetati se gradom, ali ipak poslije nekog vremena shvaćamo da smo iscrpljeni. Odlučujemo se za posjet bazaru koji je jedan od čak 26 spomenika na UNESCO-ovoj listi svjetske kulturne baštine. Bez obzira na suho, polupustinjsko okruženje, ulice Tabriza okružene su zelenilom i na svakom koraku se nalaze veliki parkovi koje Iranci štuju kao mini božanstvo.

Iranci, možda usljed nedostatka drugih vidova zabave, provode sate i sate sjedeći u parkovima gdje donose sve: roštilj, plinske boce, igračke, sve što vam padne na pamet. Tako se čitav park pretvori u jedan veliki piknik, ali bez obzira na broj ljudi u parkovima ne vidite ni komadić otpada.

Naširoko hvaljena iranska kuhinja nije nam pretjerano odgovarala, barem prvih nekoliko dana. Da li zbog kombinacije začina ili zbog činjenice da jednostavno to nije to za naš ukus, hrana nam je stvarala problemčiće.

Ipak, iranski sokovi, a posebno one koje nalazite na ulicama i bazarima, pravo su osvježenje. Iransko pivo, ili kako Iranci nazivaju skoro svaki sok koji je gaziran, je također super, ali Iranci su svaki put na riječ “beer” obavezno dobacili “Sorry, no alcohol” pa sam stalno zbijali šale na taj račun, i ja i naši domaćini. Iako službeno bez alkohola, kroz komunikaciju s velikim brojem mlađih Iranaca dobivamo informacije da skoro svako pravi alkohol u kućnoj radinosti kroz šverc preko Turske i Armenije.

Tijekom dana bazar i iranske ulice su pune kupaca i prodavača. Na par sati grad utihne, a onda navečer, kako temperatura postaje prihvatljivija, grad ponovno oživi i svi su na ulicama. Tabriz, kao i većina velikih iranskih gradova, ima moderan metro kojim odlazimo do krajnjeg jugoistoka grada, u park Shah Goli gdje stotine i stotine mladih i starih Iranaca uživa u pikniku dok iranska muzika trešti iz auta. Ovdje učimo i osnovna pravila ponašanja u prometu, a to je vozi i ne staj: svi se kreću u svim pravcima, posebno motori na koje morate posebno obratiti pažnju, a pješaci prelaze gdje stignu. Ipak, ovo ludilo funkcionira i nema agresivne vožnje nego svi koriste prostor koliko mogu. U narednim danima dobit ćemo i objašnjenje za ovakvu vožnju; naime, Iranci se vode instinktom i razmišljaju šta će vozač ispred i iza njih uraditi i na osnovu toga određuju šta će onda oni uraditi.

U ovom, dosta bogatijem dijelu grada, uviđamo trend koji ćemo primjetiti u svim ostalim iranskim gradovima: više je boje na odjeći, marama pada s glave, mnogo je manje žena koje nosi čador, odjeća izgleda kvalitetnije i bolji su automobili. Ovaj dualizam pratio nas je na svakom koraku.

Drugi dan u hostelu upoznajemo mladog Hameda, nogometnog trenera i ujedno turističkog vodiča koji nam za sutra nudi posjet drevnom selu Kandovan šezdesetak kilometara od Tabriza. Uspijevamo pronaći još dvoje turista (iz Nizozemske i Njemačke) i na kraju dogovaramo turu za sutra čime svoj drugi dan privodim kraju.

***

Kandovan: iranska Kapadokija

Drugi dan boravka na sjeveru Irana koristimo za obilazak okoline Tabriza i ovog drevnog sela. Dok se vozimo kaotičnim iranskim cestama izvan Tabriza prema selu Kandovan (staro 6.000 godina) u polupustinji slušamo iranski rock. Da napomenem da je to u Iranu službeno zabranjeno, ali niko ne mari. Kasnije ide iranski pop, nešto što najbliže zvuči pjesamama s balkanskih tv stanica.

Naš iranski prijatelj Hamed s izbrijanom glavom i repom nema ništa lijepo reći za režim države u kojoj živi, a to je i dojam koji se dobije na gradskim ulicama. Osim vidljive propagande i starijih žena u čadoru, ostalo jasno pokazuje da narod pliva u sistemu protiv sistema, ali nema talasanja.

Za razliku od šutljivog Nijemca koji već mjesecima putuje na biciklu širom Azije, mladi Nizozemac se ne gasi i konstantno govori kako ovo selo smrdi, kako su kuće u Iranu nasred ceste i slično pa nam postaje neugodno. Pokušavam okrenuti temu na drugu stranu jer smo u društvu našeg novog prijatelja Iranca Hameda (koji sve to sluša) pa kažem, eto ja sam iz Bosne. On kaže da je bio u Bosni pa o tome malo razgovaramo pa onda počinje krš po Bosni uz podsmijeh “Eh, vidio sam kako je i jasno mi je zašto ljudi odlaze iz Bosne”. Kontam, čak i da si u pravu valjda moraš znati kada šta trebaš izgovoriti i moraš imati osjećaj u kakvom si društvu, nakon čega shvaćam da nemamo više o čemu razgovarati. Jer, kako objasniti da zapadna Europa nije centar svijeta i da se na skromnosti ili čak siromaštvu drugih zemalja ne treba podsmjehivati te da ljudi van tvoje zemlje, zbog različitih razloga, žive drukčije.

Kandovan je značajno turističko mjesto na sjeveru Irana i primjetimo veliki broj turista, ali uglavnom domaćih. Kao pravo turističko mjesto ovdje ćete naći restorane i suvenire. Iranci, usljed sankcija, svoje odmore uglavnom provode u Iranu no u ovolikoj zemlji s ogromnim brojem impozantnih spomenika i gradova ne bi vam trebalo biti dosadno.

Nakon tri dana lutanja po ulicama Tabriza i Kandovana, vrijeme je da se oprostimo od naših domaćina i krenemo prema Teheranu i jugu Irana.

***

Teheran: betonski gigant u srcu Azije

Putovanje Iranom je jednostavno i lako; ako kupite kartu na vrijeme. Iran je velika zemlja i Iranci dosta putuju, posebno vozima koji danima unaprijed budu rezervirani. Zato je naša ideja da uživamo u vožnji vozom do Teherana bila neuspješna zbog čega nam ostaje bus kao opcija. I jedno i drugo u Iranu funkcionira bez problema jer možete kartu kupiti online. Ipak, postoji kvaka: mi nismo Iranci i sistem nas ne prepoznaje (morate unijeti broj dokumenta), a i ne možemo platiti online jer naše kartice ne prolaze ovdje. Zato su tu ljubazni Iranci koji će vam pomoći, kupiti ili rezervirati kartu. Put prema Teheranu vodi nas s juga Tabriza gdje se nalazi veliki bus terminal gdje vlada istinsko slobodno tržište pa možete odabrati jednu od bezbroj kompanija, a sve polaze unutar pola sata. Naime, ispred stanice su agenti koja vas vode na šaltere svojih agencija ili vam nude opciju da putujete s njima. Iako smo u startu imali sumnju (jer odmah imaš neki upitnik u glavi kada ti u stranoj zemlji neko priđe i nešto ponudi) ipak se ispostavilo da je sve ok i da stvari ovdje tako idu. Prijevoz u Iranu je istinski povoljan pa za 5 eura kupujemo kartu za vožnju od 500 kilometara do iranske metropole. Busevi u Iranu su odlični s ogromnim sjedištima pa nam vožnja iranskim autocestama od 7 sati brzo prolazi.

Kasno smo krenuli pa i kasno stižemo u Teheran, sat prije ponoći. To znači da ne možemo metroom do smještaja kojeg smo rezevirali preko sitea Hostelworld (jer Booking u Iranu ne funkcionira) pa pokušavamo pronaći način da s krajnjeg jugozapada ove gigantske metropole stignemo na sjever grada. Kao i dosad, Iranci uskaču u pomoć i dečko (koji je engleski slang zasigurno pokupio iz američkih filmova) nam pomaže da dobijemo taksi preko iranskog “ubera” odnosno Snapp aplikacije. Snapp će nam u narednim danima biti od pomoći pošto imate upute i na engleskom jeziku, a jedini zadatak koji imate jeste naučiti čitati perzijske brojeve.

Impresionirani smo Teheranom iako jurimo beskrajnim širokim bulevarima te skoro u ponoć stižemo na našu adresu. Navodnu adresu. Pokušavamo pronaći ulaz. Nemamo iranski broj, ne možemo zvati. Pokušavamo se sporazumjeti s prodavcem koji uprava zatvara radnju. Uzima broj koji imamo i zove. Niko se ne javlja. Dolazi još jedan dečko, zove. Ništa. Kontam, večeras spavamo na ulici i to je to. U ovo gluho doba oko nas se pojavljuje još ljudi i pokušavaju nam pomoći ili shvatiti gdje je naš smještaj. Dijele slabašni iranski internet s nama i imamo šta vidjeti: smještaj nam je otkazan. U više navrata smo imali nesporazume oko smještaja, ali mogu to razumjeti jer je Iran u potpunosti odsječen od uhoadnih turističkih mreža tako da neke od naših rezervacija u narednim danima nisu bile ni registrirane , a neke su, zbog ko zna kojih razloga, bile otkazane. Oko nas je već krug ljudi koji nam pokušavaju pronaći slobodan smještaj u ne tako jeftinom Teheranu, pogotovo kada su hoteli u pitanju. Oko nas se sada skuplja još više prolaznika. Djevojka koja nam pomaže zove redom hotele u blizini i prijatelja na recepciji u nekom random hotelu u centru Teherana i konačno nalazimo slobodnu sobu dok nam plaća taksi iako inzistiramo da to ne dolazi u obzir. U potpunosti isrcpljeni i beskrajno zahvalni ovim divnim ljudima konačno pozdravljamo današnji dan. A i shvatili smo da je vrijeme da nađemo lokalnu sim karticu s internetom.

***

Idući put kada neki bh. političar kaže da neki grad u BiH liči na Teheran (inicijali M. D.) to shvatite kao istinski kompliment. Naime, Teheran je funkcionalna i organizirana metropola s 15 milijuna ljudi, a infrastrukturno grad ne zaostaje za bilo kojim velikom zapadnim gradom. Kao i svaki ogromni grad i Teheran ima svoje fancy kvartove i kvartove za niže klase i to se točno primijeti kada promatrate ljude i dijelove grada. Prijevoz je odličan, s bezbroj metro linija (karta 8 euro centi) i željezničkim i autobusnim terminalima s digitaliziranim sistemom kupovine karata.

Iako mnogi turistički vodiči spominju Teheran kao haotičnu metropolu bez atrakcija koju možete preskočiti, mi apsolutno uživamo u narednim danima promatrajući ovu modernu i užurbanu metropolu koja ipak krije niz atrakcija iza svojih betonskih stambenih blokova.

Kroz naredne dane pridružuje nam se moj poznanik s prethodnih putovanja, Erfan. Erfan je mladi Iranac koji je i dalje student koji nas onda upoznaje s još kolega tako da zajedno obilazimo ovaj grad. I Erfan, kao i skoro svi Iranci koje smo upoznali, prezire režim i razmišlja o odlasku iz zemlje. Govori nam da je čitav režim laž, da vjera nikoga ne zanima i da se svi informiraju preko društvenih mreža jer propagandne tv programe niko ne gleda. Ja sam totalno fasciniran putnom infrastrukturom Teherana i gomilom auta koja jurcaju bulevarima kojima nema kraja dok moj prijatelj Erfan ne može vjerovati kako ono što je svakodnevni izvor frustracija stanovnika Teherana može biti atrakcija nekom strancu. Nakon Tabriza definitivno shvaćamo da smo u daleko modernijem gradu, a i cijene su znatno više. Erfan nam pomaže u pronalasku sim kartice koju stranci plaćaju deset puta skuplje od lokalaca, ali kao i za skoro sve, i za ovo se možete cjenkati pa smo umjesto za 10 svojih 5 giga dobili za 8.5 eura zahvaljujući činjenici da smo pored sebe imali nekoga ko ovdje živi. Sad ćemo barem znati na vrijeme kada nam neko otkaže rezervirani smještaj. 🙂

U narednim danima uglavnom koristimo metro koji vas može odvesti u skoro bilo koji dio grada, brzo i jednostavno. Teheran ima jednu od najvećih metro mreža u ovom dijelu svijeta. I ovdje, bare na papiru, vlada striktno odvajanje muškaraca i žena. Postoji poseban vagon za žene. Međutim, primjećujemo da ipak dolazi do miješanja. Žene, u pravilu, ne bi smjele same sjediti u vagonima gdje se nalaze muškarci. Međutim, u praksi situacija je drukčija. Moj saputnik pravi komparaciju i tvrdi da je situacija bila daleko striktnija prilikom njegove prve posjete prije deset godina. Sada me zaista zanima kako će ova zemlja izgledati za pet ili deset godina jer očito je da dolazi do nekih promjena na terenu.

Obilazimo most Tabijat, veliku i modernu atrakciju oko koje se u večernjim satima okupljaju stotine ljudi koji uživaju u hrani, muzici i zabavi primarno za djecu.

Danas, za promjenu, uživamo u malenom zoroastrijskom restoranu uz abdough khiar, hladnu juhu s krastavcima, pravo osvježenje nakon svakodnevnih jela s rižom i piletinom. Iran nema problema s monoteističkim religijama uključujući i zoroastrizam koji, primjetili smo, uživa ogromnu popularnost širom Irana.

I Teheran ima svoj bazar na kojem vas, osim prodavača ćilima, niko neće vući za rukav da nešto kupite tako da se satima možete šetati beskrajnim uličicama i labirintima u kojima možete kupiti sve.

Ipak, najimpozantnija atrakcija u Teheranu krije se odmah pored bazara, a to je palača Golestan. Nekadašnja rezidencija posljednjeg iranskog šaha, danas je ovaj kompleks muzej koji je također na UNESCO-ovoj listi svjetske kulturne baštine koju ne smijete propustiti. Palača krije bogatstvo i luksuz u kojem su živjeli nekadašnji lideri i dinastije Irana, sve do 1979. godine, odnosno do Iranske revolucije.

I u Teheranu, kao i svim velikim gradovima, postoji prilično jasna razlika između bogatih dijelova grada i radničkih kvartova. Jug Teherana je dom za radničku, nižu srednju klasu. Centar se sastoji od niza administrativnih objekata i vladinih institucija, hotelskih lanaca i rezidencijalnih četvrti. Što se više penjete, i što ste bliži planinama na sjeveru grada, približavate se bogatim četvrtima Teherana gdje opet primjećujemo drukčiju odjeću, bolje šoping centre i trgovine, vile opasane zidinama i visoke stambene komplekse.

Ovdje se nalazi i mirna oaza okružena zelenilom i restoranima, Darband, međutim zbog najavljenjih poplava dočekala nas je rampa.

U centru grada nalazi se nekadašnja ambasada SAD-a koja predstavlja jednu od glavnih, ujedno i posljednjih, epizoda američko-iranskih odnosa. Nakon 1979. godine između Irana i Zapada više ništa nije bilo isto, a geopolitička karta Bliskog istoga se poslije Iranske revolucije zauvijek promijenila.

Iz Teherana nas ispraća Azadi toranj na zapadu grada. Iako je daleko od svih ključnih lokacija u gradu, Azadi toranj je jedan od simbola grada koji vas dočekuje na ulazu u grad ukoliko dolazite busem, vozom ili ako slijećete na gradski aerodrom koji se nalazi u neposrednoj blizini.

Teheran je neopravdano zapostavljen od strane turista. Jeste, grad je bučan. Miris dizela uvuče vam se u kožu. Motori voze u svim pravcima. Ovo je grad u kojem teško možete biti sami jer ste okruženi s 15 milijuna ljudi. Međutim, iza svega toga i sivog betona nalaze se odlične atrakcije, pregršt modernih i ljubaznih ljudi i funkcionalan grad koji je istinski centar Irana.

Opraštamo se od Teherana i krećemo prema jugu Irana gdje će nam ova zemlja otkriti svoje najljepše gradove. U Teheran se vraćamo na kraju puta odakle se vraćam kući, na Balkan.

***

KRAJ PRVOG DIJELA

***