Odluka o tome koliko ostajemo u Širazu ovisila je samo o jednoj stvari: hoću li uspjeti pronaći neku opciju da posjetim Perzepolis koji je udaljen svega 60 kilometara ili ne. Perzepolis je jedna od naznačajnijih atrakcija Irana, ali u hostelu nisam uspijevao pronaći nikoga ko bi mi se pridružio (prijatelj je već bio ranije), a u susjednom hostelu su nudili privatnu turu tek za dva dana i za cijenu koja nije bila prihvatljiva. Ali, u životu imaš sreće ili je nemaš: naime, dan ranije, za vrijeme jutarnje posjete prelijepoj džamiji Nasir al Mulk prišao mi je neki čovjek koji mi je rekao da me može odvesti u Perzepolis za 10 eura iako mu Perzepolis nisam bio ni spomenuo. Već sam na početku puta shvatio da ovdje cijena koju ponude ne mora uvijek imati veze s realnošću, ali sam uzeo biznis karticu i rekao da ću javiti ako budem želio ići (očekujući da ću ipak naći turu za više ljudi u hostelu). Međutim, cijeli dan nisam uspio pronaći nikoga ko bi išao, a u međuvremenu sam, clumsy, izgubio karticu s brojem ovog čovjeka pa sam se sutradan rano vratio u okolinu džamije i uličice neću li ga sresti, međutim sreo sam samo par momaka u mini kafiću jer je s njima razgovarao dan prije pa kontam možda su neki jarani. Niko ne govori engleski pa nekako pokušavam objasniti da mi daju broj, ako imaju pa kad konačno skuže da sam bio tu dan ranije sjete se šta hoću na spomen “Taksi, Perzepolis”. I zaista, nazovu ga, kažem hoću ići danas, ali sada je cijena 6 milijuna riala što je skoro 20 eura pa ne kontam zašto jedna cijena za eure, druga za riale, ali već od početka kuburim s parama ovdje i nisam spretan dogovarati cijene pa mislim da je neka zamka. Brzo me kontaktira ugodan vodič srednjih godina koji govori engleski koji sada kaže 15 eura pa više nemam pojma i kasnije se zajedno smijemo kad mu počnem objašnjavati da sam jučer od njegovog kolege (ili šefa) dobio cijenu 10 eura, a danas za istu stvar 19 eura (u rialima) dok na kraju plaćam 15 eura što je na kraju, ispostavilo se, sasvim dobra i prihvatljiva opcija za odlazak i povratak iz Perzepolisa.
I dok tako jurimo polupustinjskim krajolikom razgovaramo u iranskim automobilima, bankarskim kamatama, religiji i naravno odlasku iz Irana o kojem izgledaju zajednički razmišljaju i mladi i stari Iranci. Moj novi iranski prijatelj mi objašnjava da njegova supruga ima doktorat, ali da se muče živjeti ovdje i da doktorat nije bio neki benefit pa razmišljaju o europskim stipendijama za nju pa da ona ide prva pa na kraju svi za njom. Od svih problema u ovoj državi moj vozač je izgleda najosjetljiviji na bankarske kamate od 28 %.
Nakon ugodnog ćaskanja o lijepim temama, ali i zajedničkim brigama koje imamo u Bosni i Iranu, stižemo na sam ulaz Perzepolisa gdje, kao i na ostalim lokacijama, plaćam standardnu ulaznicu od milijun riala. Ovdje imate opciju unajmiti vodiča, ali zaključujem da je i internet od velike pomoći, a i Iranci su se potrudili označiti sve i opisati na engleskom jeziku.
Perzepolis, nekadašanja prijestolnica Perzijskog carstva, fascinantna je ostavština o kojem i dalje ne znamo mnogo detalja. Mene najviše fascinira da se ovako nešto ogromno nalazi u ovom vrućem okruženju i da su ljudske ruke napravile sve.
Sasvim očekivano, Perzepolis je već pedesetak godina na UNESCO-ovoj listi svjetske kulturne baštine. I danas postoji više priča o stvarnoj funkciji ovog drevnog grada usred ove pustare u podnožju planine Rahmat: vjeruje se da je više služio za ceremonije i to sezonski, na jesen i u proljeće. Najstarije građevine glavnog grada tadašnjeg carstva izgrađene su oko 510. godine pr. n. e., u doba vladavine Darija I. Velikog, a nakon nekoliko stotina godina kasnije grad je uništen u naletu Aleksandra Makedonskog.
Nemojte da vas zbuni kada čujete, umjesto Perzepolis, Taht-e Džamšid: naime, Iranci tako nazivaju ovu atrakciju pa bi bilo dobro da se toga sjetite kada budete objašnjavali gdje želite ići.
Istraživanje Perzepolisa po današnjoj vrućini polako uzima maha pa koliko god se trudio uživati u analizi svih ovih ostataka i čitanju shvaćam da je ipak bolje da ubrzam tempo pa se penjem do grobnice Artakserksa Trećeg koji je vladao Perzijskim carstvom sredinom 4. st. p.n.e. Ono što izdvaja Perzepolis od ostalih velikih drevnih gradova jeste činjenica da ga nisu izgradili robovi nego plaćeni radnici iz šireg područja današnjeg Bliskog istoka. Drevna bauštela, možemo reći.
Iako je u ovoj sezoni malo i domaćih i stranih turista uskoro upoznajem iransku obitelj koja putuje od lokacije do lokacije pa me pozivaju na kolač i piće. Već sam naviknut na činjenicu da su Iranci jako druželjubivi pa veoma brzo otvaramo razne teme i nekako sam sretan da po prvi put na svakom koraku ljudi znaju za državu iz koje dolazim. Kasnije se moji novi poznanici šale sa mnom “Pa mislili smo da dolaziš sa sjevera Irana!” gdje stanovništvo navodno dosta liči na Mediterance (a izgleda i na Balkance!), za razliku od njihovih sunarodnjaka ovdje na jugu Irana, koji imaju mnogo više zajedničkog sa svojim susjedima iz Pakistana i Afganistana. Ovu ću obitelj, sasvim slučajno, sresti kasnije, 500 kilometara dalje, u Isfahanu.
Na svakom koraku je simbolika i prikazi životinja i sa svakom novom destincijom u Iranu otkrivam koliki je značaj kulture za moć jedne države.
Na kraju me pozdravljaju Vrata svih naroda, koja su me i dočekala, čime privodim svoju posjetu Perzepolisu kraju, a u mislima mi je već Isfahan koji je iduća destinacija i ispostavit će se, najljepši grad koji sam vidio na ovom putovanju.
*** Isfahan: dragulj Irana ***
Nakon prelijepog Širaza idemo dalje. Iznenađujuće, između Širaza i Isfahana, ova dva velika iranska grada, nema baš čestih željezničkih linija zbog čega nam opet ostaje bus kao opcija za prijevoz. Naučeni iz prethodnog iskustva, putovanja od Tabriza do Teherana, tražimo noćni bus kako bismo rano stigli u Isfahan, čekirali se i istražili grad. U Isfahan dolazimo u subotu što je faktički kao nedjelja kod nas: vikend dani u Iranu padaju u petak i subotu kada je sve pusto, čak i u većim gradovima.
Nakon 6-7 sati noćne vožnje stižemo u Isfahan. I Isfahan, kao i ostali veliki gradovi Irana, ima moderan metro, a imamo sreće da je stanica odmah pored autobusne stanice pa se brzo prebacujemo do centra grada. Ovaj put smo odlučili doći u grad pa pokušati pronaći smještaj u centralnim ulicama, a ako plan ne upali onda ćemo se baciti na Hostel world koji nam je zadavao određene probleme par puta.
Ipak, brzo shvaćamo da ponuda na ulici prevazilazi naš budžet i ne daje nam se 40 eura za noć nakon čega pronalazimo lijepi i mali hostel u blizini glavnog isfahanskog trga. Ipak, i ovo nije prošlo baš skroz lagano jer simpatična teta koja tu radi (i živi, u pitanju je obiteljski hostel) nas ne vidi na registraciji i pokazuje nam jednu cijenu dok nam online rezervaciji postoji druga, znatno jeftinija opcija koju smo odabrali i jednim dijelom platili online. Već mi je postalo naporno ovo zajebavanje oko smještaja svako malo i to je možda jedna od tek rijetkih stvari koja mi je ovdje baš išla na živce. Ipak, nakon sat vremena i razgovora s različitim ljudima mobitelom uspijevamo objasniti cijenu koju smo vidjeli i na kraju naši novi domaćini, pomalo teška srca, primaju našu rezervaciju. Narednih nekoliko dana našu konverzaciju svodimo na “Eat”, “Drink” pošto je naša domaćica (koja je imala stroge, ali tople skoro majčinske poglede) na svaki naš pogled donosila čaj i pitala treba li nam još iako nismo ništa tražili. Iako je jezična barijera bila ozbiljan problem i nismo znali je li njezino strogo lice samo takvo, prirodno ili joj zaista idemo na neku stvar, ali ispostavilo se ovo prvo jer Iranci, čak i kada pričaju toplo imaju nekakav imperativan stav. Za razliku od svih prethodnih hostela u kojim smo bili, a gdje su se i stranci i lokalci šetkali uokolo u suknjicama, bez marama i u majicama bez rukava (što u Iranu nije dozvoljeno) ovaj put smo u veoma tradicionalnom mjestu gdje u sobama piše da smo dužni unutar hostela poštovati propise islamske republike.
Istraživanje Isfahana započinjemo od samoga srca grada, a to je prelijepi trg Nakš-e Džahan, izgrađen krajem 16. stoljeća, jedan od najvećih trgova na svijetu i istinski trademark ovog grada. Dakako, i ovo mjesto je na UNESCO-ovoj listi svjetske baštine, a oko trga, kroz njegove uske prolaze, nalazi se na stotine radnji i trgovaca isfahanskog bazara koji vam, kao i u ostalim velikim gradovima Irana, nude sve i svašta. Ipak, trgovci nisu agresivni: osim prodavača iranskih ćilima koji, dok skuže da ste stranac, idu za vama i zovu vas da posjetite njihove radnje.
Budući da je subota, a i jako je vruće, jako je tiho i tek nekoliko radnji bazara radi. Međutim, čim sunce počne pržiti manje, na trgu se polako počinju pojavljivati trgovci i čitave obitelji koje donose roštilj, dekice, zvučnike i sokove, a djeca se onda bezbrižno kupaju u centralnoj fontani trga.
Idući dan odlučujemo raditi ono što rade i Iranci, a to je pridružiti se stotinama ljudi na trgu koji piknikuju sa sendvičima i slatkišima. Ovo je jedna od rijetkih aktivnosti u Iranu u kojoj nema nikakvih ograničenja i instrukcija od strane države pa se odlučujemo biti kao lokalci barem na koji sat dok navečer promatramo sve ove ljude s roštiljima i dekicama na ovolikom trgu koji je skoro u potpunosti ispunjen. Naravno, kao i u ostalim gradovima, bez obzira na broj ljudi, trg je u ponoć u potpunosti čist i nema traga da je do maloprije ovdje bilo puno ljudi s brdo hrane.
Odmah do trga, i na putu prema bazaru, nalazi se još jedna građevina koja je na UNESCOvoj listi svjetske kulturne baštine, a to je Saborna džamija.
Iako je trg magičan, i u njegovom okruženju možete provesti cijeli dan, a da vam ne dosadi, Isfahan nudi toliko toga za vidjeti pa ne gubimo vrijeme i odlazimo do čuvenih isfahanskih mostova na rijeci Zaynadeh: ili barem na njezinom koritu jer je ljetna sezona i nažalost ova široka rijeka će se vratiti u svoje korito tek na jesen tako da most Si e So Pol izgleda kao dio neke tvrđave negoli most.
Navečer odlazimo do još jednog, popularnijeg mosta Khaju, koji ovako, obasjan svjetlom, izgleda fantastično, a prazno riječno korito postaje Instagram atrakcija za lokalce jer nemate baš svaki dan šansu dobiti fotku sa sredine rijeke koja ne teče.
Zaključujemo kako i Isfahan ima sasvim posebnu vibru u odnosu na ostale gradove Irana: ludi Teheran, tradicionalni Širaz i Isfahan, koji je geografski između, posjeduje nekakvu classy notu koja se uklapa u vrhunsku urbanu estetiku koju nalazimo širom grada.
Jedan od šarmantnijih dijelova grada je armenski kvart Julfa. I Isfahan ima svoje bogate kvartove (koji su uvijek odvojeni od bučnog centra), a Julfa je najbolji predstavnik toga s modernim građevinama, vrhunskim trgovinama i u srcu toga nalazi se armenska katedrala Vank koja je jedna od najčuvenijih katedrala u ovom dijelu svijeta s vrhunskim dekoracijama i sakralnim prikazima.
Iako je Isfahan veliki grad, skoro sve atrakcije se mogu obići pješice pa mi nastavljamo kružiti po centru i dolazimo do palače Ćehel Sotun koja je okružena lijepo uređenim parkovima i vrtovima gdje Iranci još jednom pokazuju svoju posvećenost baštini koja ih okružuje. Šteta što većina svjetskih turista i dalje zaobilazi ovu zemlju jer ovo što sam vidio kroz 15ak dana je u rangu najposjećenijih europskih turističkih zemalja po pitanju ponude i raznovrsnosti.
Mogao bih pisati još danima, ali sva iskustva ne mogu stati na papir. Iran je sjajna destinacija za turiste. Kao obični čovjek nadam se da će se odnosi Irana i Zapada srediti pa da svi u miru, a posebno turisti sa Zapada (i valjda će manje obraćati pažnju na negativne natpise o ovoj zemlji), posjete ovu zemlju koja je jedan od vrhunskih primjera razvoja i rasta ljudske civilizacije. Iranci su topli, srdačni i organizirani u sistemu koji se, usred izolacije, samoizgradio. Ima tu još posla, ali Iran je mirna, uređena i komforna zemlja za putovanje u odnosu na susjede.
Nadam se da ću posjetiti Iran još koji put s nadom da će pivo piti legalno. 😀
***
KRAJ
AnGo trips 