Porto: grad vjetra

Nakon istraživanja prelijepog Lisabona zaputio sam se prema sjeveru Portugala, u drugu portugalsku metropolu, a to je Porto. Toliko sam želio uživati u krajolicima Portugala vozeći se vozom, ali sam ostao šokiran cijenama karata od preko 30 eura u jednom pravcu pa sam brzo odustao od ove opcije i našao Flixbus koji me doveo do Porta za cijelih 5 eura. Pozdravljam se sa svojim domaćinima u Lisabonu i idem na stanicu Oriente odakle Flixbus polazi za Lisabon nekoliko puta na dan. Nisam nikako ljubitelj autobusa, ali Flix je komforan, a i nemam pravo prigovarati nakon što sam potrošio svega 5 eura da prijeđem 320 kilometara.

Do Porta prolazimo prilično dosadnim krajolikom tako da vožnja nije pretjerano uzbudljiva. Putna infrastruktura u Portugalu je odlična i za svega 3 sata ja sam već na svojoj destinaciji! Porto ima neku svoju energiju i odmah je jasno da sam u gradu koji je ipak u sjeni Lisabona. Za razliku od lepršavog Lisabona, Porto ima neku žešću notu, ali ipak osvaja na prvu i vidim da ću u narednih nekoliko dana uživati i u ovom gradu. Autobus stiže na nekakvu improviziranu stanicu s kućercima uokolo koji me podsjećaju na moje putovanje Kavkazom, ali par blokova dalje šetajući se do stana otkrivam ljepotu ovog grada koji će me totalno osvojiti nakon tri dana zbog čega još nisam siguran da li mi se više sviđa Lisabon ili Porto.

Danas sam odmoran i ne gubim vrijeme pa lagano klizim niz brdo: baš kao i Lisabon, Porto je brdovit, ali vrijeme je dosta ugodno pa nije toliko strašno penjati se i silaziti. Stan mi je u običnom, radničkom kvartu oko kojeg se nalazi nekoliko pekara i kafića koji mi u narednim danima služe kao baza za dobro jutro. Ni ovdje nema mnogo ljudi na ulicama jer je virus zaista utjecao na dolazak gostiju u Portugal. Cijeli dan ću provesti šetajući se gradom, a veće grupe ljudi sam vidio tek na nekoliko glavnih turističkih lokacija.

Idem odmah do mosta Dom Luis I koji je jedan od highlightova ovog putovanja. Ovaj most nije samo most, on je ključni simbol ovog grada koji na dramatičnoj lokaciji povezuje dvije obale rijeke Douro i dva grada, Porto i Gaiu. Most je isključivo namijenjen pješacima i metro/tramvajima pa se ljudi šetaju i bježe na stranu svako malo kada žuti vagoni izrone iz tunela na strani Porta. Vraćam se ovom mostu više puta dok sam boravio u Portu, a stvara posebnu atmosferu navečer. Ne znam da li je zbog materijala kojim je građen ili zbog kontrasta koji stvara sa šarenim kućicama i zgradama na obje strane rijeke, ali nešto je toliko moćno u ovom mostu. Okolna brda s natrpanim kućercima me dosta podsjećaju na sarajevske mahale iznad Čaršije.

Za prvi dan, baš kao i u Portu, odlučujem se za beskrajno lutanje ulicama grada spontano otkrivajući skrivene i neskrivene atrakcije. Stigao sam baš u trenutak kada Portugalci zatvaraju svoje kuhinje i restorane pa pronalazim jesti nešto bezveze. Nikako da skontam ovaj sistem otvaranja i zatvaranja restorana i drugih objekata jer iza podne na dosta mjesta ne možete naći mjesta koja su otvorena; često služe samo pića, a hranu tek iza 6-7 popodne.

Brzo ću shvatiti da me Porto jednako brzo osvaja i uživam u raskoši boja i lokaciji na kojoj je smješten grad i kontam kako bi sigurno Porto bio odličan za filmske scene. Drago mi je vidjeti da ipak ima turista, iako svi cijelo vrijeme moramo nositi maske pa je sve nekako čudno. Ipak, sjetivši se da prošle godine nisam bio nigdje, brzo zaboravljam na masku i uživam u gradu do kasno u noć. Ili da budem jasniji, dokad je bilo barem nekoliko ljudi na ulicama. Porto se iznenađujuće brzo utiša i već oko 10 navečer nema skoro nikoga. Za sutra se odlučujem konačno vidjeti Atlatnik i portugalske plaže.

***

Atlatnik je za gledanje, ne za kupanje

Idući dan posvetio sam odlasku na najveću plažu u blizini Porta u grad Matosinhos koju mi je preporučio vlasnik stana u kojem se ovih dana nalazim. Toliko sam bio uzbuđen što ću plivati u oceanu po prvi put i uživati na raskošnim pješčanim plažama, ali brzo sam shvatio da moja očekivanja nemaju veze s hladnom realnošću koju nam servira Atlatnik. Vjetar koji me je dočekao ubijao je svaku volju za ulaskom u vodu, a kada sam pokušao i ući pogledao sam oko sebe i vidio da se skoro niko ne kupa. Par ljudi surfa, a ostali sjede na pijesku s nekakvim mini ogradicama oko sebe koje ih štite od vjetra koji je neumoljivo puhao cijeli dan. Ipak sam ušao u vodu koja je toliko hladna da poželite odmah izaći vani. Ipak, ima nešto oslobađajuće u ovoj hladnoj vodi pa se pokušavam bućnuti, ali valovi i vjetar mi nisu ulijevali samopouzdanje pa neslavno završavam s misijom kupanja i bacam se na šetanje po plaži koja također nije pretjerano uzbudljiva. Jadran – Atlantik: 1:0 za Jadran. Ni sam poluprazni grad s nabijenim soliterima tik uz plažu mi ne daje nikakvu vibru da ostanem pa se vraćam nazad u Porto.

Nakon nekoliko dana lutanja po Lisabonu i Portu sam odlučio sam da mi ipak treba društvo pa sam se uspio povezati s nekoliko ljudi koji su u blizini pa ja i moji novi Couchsurfing prijatelji zajedno nastavljamo istraživati uličice Porta. Iako sam se već navikao na pločice i prelijepe umjetničke radove koje one kriju, i dalje mi je fascinantna količina rada i energije koju su ljudi uložili u ovo. Jedan od najreprezentativnijih radova može se vidjeti na centralnoj željezničkoj stanici na samom ulazu. Tu su razni motivi, bitke, more, oluje, brodovi, dakle sve ono po čemu prepoznajemo naslijeđe ove zemlje.

Moj domaćin u Portu nije bilo pretjerano sretan kada sam mu rekao da stari tramvaji u Portu izgledaju identično onima u Lisabonu i pokušavao mi je nekako objasniti da ovi u Portu ipak imaju svoje specifičnosti. Očekivano, između dva grada postoji veliki rivalitet koji se prenosi na svakodnevni život, ali to nije ništa novo i imamo slične priče u skoro svakoj državi.

Vraćam se uskim i strmim ulicama Porta i svaki dan pronalazim neke nove koji nisam otkrio. Iako mi sve vode prema obalama rijeke Douro koja predstavlja jedno od ključnih lokacija Porta i susjednog grada Gaie, svaka od ovih ulica izgleda drukčije i tjera vas da tražite nove ulice samo da osjetite njihovu ljepotu. I Porto je, baš kao i Lisabon, šarmantan, ali sa svojim brdima iscrpljuje, a nevečer me vjetar tjera da obučem jedini komad odjeće koji je dugih rukava. Iako sam se znao smrznuti i u Lisabonu, Porto je ipak hladniji pa mi na trenutke djeluje kao da nisam usred ljetne sezone.

Dio grada oko samog mosta je skoro napušten s nekoliko skromnih kućica i velikim radovima koji očito žele vratiti sjaj ovom dijelu Porta koji je dosta zapušten. Jedna od zgrada je “odsječena” na vrhu kako bi se prilagodila mostu koji je tu podignut.

Još nekoliko sati se šetam uz obale rijeke i prelazim na obale Gaia iščekujući jedan od najljepših trenutaka koje mi je Porto ponudio, a to je nestvaran zalazak sunca. Naravno, morao sam probati lokalni specijalitet koji apsolutno svi preporučuju, a to je sendvič Francesinha. I nakon ovog jela shvatio sam da imam problem s portugalskom kuhinjom koja mi je jednostavno preteška bila svih ovih dana, a jelo koje u sebi ima nekoliko vrsta mesa nije moj đir pa ne uspijevam ni završiti ovu kalorijsku mrcinu od jela.

***

Porto noću

Ako posjetite Porto i ne uspijete se zaljubiti u ovaj grad odmah, onda vam preostaje još jedna šansa: otiđite u park Jardim do Morro i gledajte zalazak sunca sa desetinama ljudi oko sebe koji aplaudiraju u trenutku kada sunce nestane iza obzora. Bez obzira na nestvarnu ljepotu grada i šarm njegovih ulica, najljepšu stvar u Portu stvara priroda koji sa svojim bojama i obrisima grada kreira nevjerojatnu ljepotu. Ovo je bio jedan od najljepših trenutaka s ovog putovanja.

Porto mi je priredio nekoliko prelijepih noći, a posljednji dan me je dočekao s kišom, hladnoćom i pustim ulicama kojima sam se šetao do kasno u noć čime sam se, zasad, pozdravio s ovim gradom.

Kišoviti, vjetroviti i hladni Porto me ispraća u Coimbru, a već mi je sasvim jasno da se u Porto moram vratiti. Čim prije.

***

Coimbra: studentski grad (bez studenata)

Trenutno samo na pola puta svoje avanture u Portugalu, a i trebalo mi je taman da nađem neku destinaciju između Lisabona i Porta u kojoj ću provesti dan prije nego se vratim u Lisabon koji će mi biti baza za ostale destinacije u blizini. Pošto sam bio u dva grada (skoro) na obali, želio sam vidjeti neko manje mjesto u unutrašnjosti, a ipak dovoljno lako dostupno pa sam se odlučio da posjetim Coimbru. Zapravo, Coimbra nije malen grad, ali nakon Lisabona i Porta osjetio sam da sam u mjestu u kojem ima dosta manje turističke aktivnosti.

Za manje od dva sata stižem u Coimbru i po dolasku odmah primjećujem značajnu razliku u klimi: za razliku od hladnjikavog i vjetrovitog Porta, u Coimbri me zatiče val vrućine i vlažnog zraka koji me dosta podsjetio na našu klimu.

Pošto sam ovdje samo na jedan dan, idem vani da vidim ovaj tihi grad. Inače, radi se o studentskom gradu s jednim od najznačajnijih univerziteta u Portugalu koji je na UNECOovoj listi kulturne baštine. I ne samo to, u pitanju je vjerojatno najstariji univerzitet u zemlji.

Osjećam se kao jedini turist dok se šetam ulicama grada. Jako je tiho pa mi je neobično biti ovdje nakon lutanja ulicama Porta.

Kako je ljeto, a i studenti su već više u godinu dana u online režimu, susrećem svega nekoliko studenata oko univerziteta i par aktivnosti koje su dale naslutiti da se radi o značajnoj i velikoj instituciji.

Ipak, highlight iz Coimbre su za mene njegovi botanički vrtovi koji su me osvojili. Po prvi put sam u manjem gradu koji ima dva botanička vrta jedan do drugog. Grad je zelen, ugodan i izgleda kao lijepo mjesto za život.

Odmah do vrta Seria nalazi se botanički vrt univerziteta u kojem provodim nekoliko sati gubeći se među beskrajnim zelenilom i krošnjama.

I Coimbra je brdovita kao i Lisabon i Porto i sada već prihvaćam da na ovom putovanju nema lakog šetanja. Spuštam se do rijeke Mondego odakle vidim Coimbru iz klasične turističke perspektive koju vidite na razglednicama. Za razliku od užurbane energije Lisabona i Porta, Coimbra izgleda kao obiteljski grad koji je super za predah.

U Coimbri sam proveo jedan dan, koliko mi je i trebalo da se malo odmorim i nastavim prema najljepšoj lokaciji moje avanture u Portugalu, a to je Cabo da Roca i Sintra. Nastavljamo…

***

KRAJ