Nakon što smo se pozdravili s Prizrenom, krenuli smo prema Albaniji i prije nego smo trepnuli već smo na albansko-kosovskoj granici. Vrhunski autoput nas uvodi u Albaniju nakon čega odmah primjećujemo značajnu razliku: cesta odjednom postaje lošija, kuće na brdima me podsjećaju na Kavkaz, a nakon par stotina metara prolazimo kraj bunkera.

Kako ulazimo dublje u Albaniju pomišljam kako su suludi populistički pozivi za ujedinjenje Albanije i Kosova jer Kosovo, kakvog sam vidio, izgleda daleko bolje i perspektivnije. U narednim danima ću još jasnije vidjeti ove ogromne razlike između Albanaca s dvije strane granice.

Naša prva destinacija je Drač do kojeg nas vodi krivudava i prilično zajebana autocesta preko planina i brda. Unutrašnjost Albanije izgleda prelijepo i dosta me podsjeća na Bosnu. Autoput po ovim planinčugama nam onemogućuje bržu vožnju pa radije čuvamo glavu nego minute. 

Tu i tamo prođemo pored nekakvih zaseoka s crkvama i pokojom džamijom: naime, sjever Albanije je uglavnom naseljen katolicima. 

Dosta ovih sela i skromnih kućica me podsjeća na vožnju vozom u Gruziji prema Tbilisiju od Batumija pa dobivam identičnu vibru. Iako je na mapi označeno kao autoput, pola sata prije Drača vozimo se najobičnijom magistralom pa onda brzom cestom. Ovdje se još više ceste koriste za razna prometala, konjska kola, bicikla, nekakva vozila na tri točka i slično. Također, na svakih par stotina metara, na brzoj cesti čekaju grupe ljudi pa se zezamo da Albanci vole čilati oko cesta. Šalu na stranu, izgleda da je gradski i prigradski prijevoz ovdje slabo razvijen pa svako malo neko stopa dok auta jure 100 na sat.

Nakon tri sata stižemo u oblačni Drač. Drač je dosta veliki grad tridesetak kilometara od Tirane, a na osnovu izgradnje lako zaključujemo da je u pitanju turistički centar. Međutim, kako je sezona još daleko, dosta je pusto.

Međutim, sva ta nova izgradnja je sušta suprotnost starim poluraspadnutim građevinama koje se nalaze tik uz nove apartmane. I ovdje se vidi da se gradi dosta, možda ne u mjeri kao na Kosovu, ali sve je puno novih građevina koje će prije ili kasnije zamijeniti ove bijedne koje me vraćaju nazad na Kavkaz.

Plaža, koja se nalazi odmah uz veliku luku, ne izgleda privlačno. Možda je ljeti drukčije. More je tamno, dosta je hladno pa ne mogu zamisliti kako plaža izgleda s kupačima.

Kako šetamo dalje, prema centru, uviđam sve veći kontrast koji nas prati cijelim putem kroz Albaniju. Nove zgrade uz raspadnute, krave i druge životinje usred grada, nova vozila uz stara, sve to upućuje da je ova država mjesto velikih promjena koje, možda, ne izgledaju atraktivno zbog kontrasta, ali nam govore da idu naprijed.

Uskoro stižemo do centra Drača koji nam pokazuje da smo u srcu mediteranske klime.

Sve ovdje izgleda nabacano bez ikakvog reda, ali opet je nekako simpatično. Ipak, ne mogu, ali ne priznati, da je Drač definitivno najružniji grad koji sam vidio na cijelom ovom putu i jedini zapravo za koji mogu reći da je baš ružan. Grad me totalno podsjeća na Batumi u Gruziji koji mi je bio skroz bezveze, a osjećam se kao da me neko ubacio u bivši SSSR prolazeći kraj raznih spomenika iz bivšeg doba. Ovo je neki drukčiji Balkan koji dosad nisam imao prilike upoznati, a opet s druge strane daje ovoj državi pečat i stavlja je u drugu kategoriju u odnosu na sve ostale zemlje Balkana. 

Izlaskom na glavnu šetnicu moj “dislike” za ovo mjesto se produbljuje i definitvno zaključujem da teško da smo u 2019. godini. Ipak, drago mi je da smo odlučili doći i vidjeti jedan ovakav grad van sezone jer sva ostala mjesta koja smo posjetili u Albaniji su prelijepa i odišu novim vremenom.

I stan koji smo rentali nalazi se u nekakvoj zoni koja je i stambena i koristi se za goste pa se osjećamo da smo dio ove zajednice barem na jedan dan. Također, uviđamo i kakav je život pod bivšim režimom ovdje nekada bio jer smo u zgradi koja se sastoji od niza stanova sa samo jednom prostorijom u kojima su nekada živjele čitave obitelji. Zgrada izgleda kao centar kolektivnog stanovanja, a do svakog stana, ili bolje rečeno sobe, prolazi se kroz zajednički hodnik, a kuhinja je također zajednička nasred zgrade. Danas je svrha ovih stanova drukčija pa su uglavnom prazni i čekaju svoje goste.

S večerom i promjenom eura u leke na “uličnom” tržištu (uz dobar tečaj) završavamo današnji dan. Sljedeći dan nas čeka Berat i Gjirokaster.

***

Idemo na jug

***

Cijeli današnji dan provodimo u automobilu vozeći od jedne do druge atrakcije. Uz silna upozorenja o luđačkim cestama i još luđim vozačima u Albaniji, primjećujem da je vožnja Albanijom sasvim normalna, a ceste su im, ili veome dobre ili sasvim solidne. I ovdje i dalje treba paziti na vožnju brzim cestama jer ih koristi apsolutno svako, od pješaka do kamiona.

Na putu od Drača prema jugu prolazimo kroz niz bezveznih i ružnih gradića koji izgledaju identično poluraspadnutim gradićima Gruzije i Armenije. Ovdje Albanija ipak daje jasne znake siromaštva koje i dalje postoji. Vožnja kroz gradove ovdje ipak jeste nešto drukčija, posebno na kružnim tokovima, gdje nema nekih pravila. Samo dobro gledajte i polako vozite. 

Tek jedan dio ceste kojom smo vozili je očajan i to čim smo skrenuli malo s glavnog puta. 

Nakon nešto manje od dva sata stižemo u prelijepi Berat. Grad je dosta živ i nalazi se na UNESCO-ovoj listi i to s razlogom. Stari grad je lijep primjerak osmanske arhitekture, a uskim brdskim uličicama možete se šetkati satima.

I ovdje primjećujem da je ovo svijet muškaraca: u kafićima jedva da je par žena, a muškarci u grupama sjede po parkovima. Također, primjećujem veliki broj bicikala na ulicama koje voze samo muškarci u odijelima. Sve me ovo podsjeća na dokumentarce koje sam vidio o Sjevernoj Koreji. Možda zvuči ludo, ali baš mi je ta slika prvo pala na pamet.

Berat je odlična destinacija na pola puta do Gjirokastera pa odlučujemo nastaviti dalje bez noćenja. Do Gjirokastera imamo još minimalno tri sata vožnje iako, gledajući kilometre, tu nema baš materijala za tri sata za volanom. Međutim, promet je gust, svako malo prolazimo kroz nekakve gradiće i slijedimo ogromne kamione i traktore pa malo stanemo malo krenemo.

Nakon malo više od sata, konačno se probijamo do normalne ceste i primjećujemo da se klima ponovo mijenja. Dočekuju nas široke ceste, ludi vjetar, prelijepe planine i svega par automobila pa je vožnja jugom Albanije jako ugodna. Tek tu i tamo, na putu prema Gjirokasteru, nailazmo na pokoje selo. Također,  znakovi za radarsku kontrolu su na svakom koraku, ali nigdje nema radara, a cesta, koja je široka i vrhunska, ima ograničenje od 60km/h koje apsolutno niko ne poštuje i svi nas prestižu i jure skoro 100 na sat. To me ohrabruje pa stiskam gas i uživam u vožnji nadajući da se negdje iza brda neće naći pokoja patrola.

Nakon više od tri sata, i to prilično umorni, stižemo u Gjirokaster, lijepi gradić koji je skoro uklesan u brdo. Nemam pojma gdje nam je stan i navigacija nas vodi daleko uzbrdo uskom kaldrmom koja je dvosmjerna pa svoje sposobnosti upravljanja volanom dovodim u pitanje jer brdo postaje sve veće i veće i nikako da se popnem ovim kombi-autom. Međutim, ljudi su super tolerantni i ljubazni pa se svi polako kreću i maksimalno propuštaju sviju. Također, primjećujem i veliki bus, kao neki gradski prijevoz, koji se bez problema probija uskim uličicama pa ako može bus mogu i ja.

Konačno stižemo do stana i kako je kasno odmah se bacamo na šetnju. Jako je hladno i cijeli dan nas prati neki luđački vjetar. Baš kao i Berat, stari dio Gjirokastera je uvršten na UNESCO-vu listu kulturne baštine. Primjećujemo nešto više turista nego u Beratu koji se pokušavaju probiti razrovanim uličicama jer se mijenjaju nekakve cijevi. 

Osim svoje ljepote, Gjirokaster je poznat po još jednom detalju: taj grad je rodno mjesto ludaka Envera Hoxhe koji je Albaniju izolirao i napravio jednu bijednu komunističku zemlju koja je danas puna kontrasta upravo zbog naslijeđa njegovih politika. Sve bijedne zgrade koje smo vidjeli i bunkeri (od kojih ćemo jedan tek otkriti pored Tirane) koji su građeni zbog straha od nuklearnog napada, su naslijeđe koje je ostalo, ali danas se dio toga pretvara u turističke atrakcije, posebno bunkeri.

Stari grad je totalno sređen i ugodan pa se odlučujemo popeti do same tvrđave u kojoj je lijepo opisana povijest nastanka grada. Ovo je odlično mjesto za jedan dan, a ukoliko boravite na jugu Albanije, dovoljno vam je da napravite poludnevni izlet i prošetate se gradićem.

Zaista uživam otkrivajući ljepote Albanije i što više vidim zaključujem da će ova zemlja postati jako brzo hit destinacija za strane goste. Zemlja je i dalje prilično alternativna turistička destinacija, ali to će se promijeniti zasigurno brzo.

Totalno mrtvi umorni završavamo današnji dan. Sutra nas čeka četiri sata vožnje do albanske metropole – Tirane.

***

Tirana: cool metropolica

***

I konačno krećemo da vidimo Tiranu. Stižemo relativno brzo ugodnim cestama i ulazimo u predgrađa Tirane nakon nešto manje od četiri sata. Prolazimo, baš i kao kod Prištine, pored bezbrojnih šoping centara i trgovina, a okolina nam pokazuje da smo i dalje u srcu mediteranske klime. Tada nastupa ludilo na koje su me mnogi ljudi upozoravali, a to je vožnja u Tirani: veliki bulevari se susreću kod ogromnih kružnih tokova koji mi postaju pravi test strpljivosti. Pravila nema. Tri trake kružnog toka postaju pet traka. Koristi se svaki centimetar slobodnog prostora da se izvučete. Traku vam siječe motor, vozilo koje tegli čovjek, kamion i bezbroj automobila. Pokušavam u toj zbrci osmisliti strategiju jer se s ovim “pravilima” vožnje dosada nisam susreo. Ali zapravo jednostavno je: samo se krećete pa makar jedan kilometar na sat. Činjenica da vozim veliko auto mi pomaže jer imam komparativnu prednost. Sasvim neočekivano, počinjem uživati u ovoj slobodi vožnje koju mi ne određuju znakovi na putu nego vozila oko mene.  Vožnja u Tirani vas tjera da koristite mozak i razimišljate hladne glave. Prihvaćam ovu igru i s osmijehom izlazim iz prvog gigantskog kružnog toka. Na redu je još jedan, a semafori uopće ne rade. Svako vozi kako hoće. Bulevar od dvije ili tri trake nema nikakvu srhu jer se samo lijeva koristi. Krajnja desna je parking (iako ne bi trebala), srednja je poluparking (svako malo tu nailazite na automobile sa sve četiri upaljena žmigavca jer nešto kupuju na trafici, a možda i piju kavu o obližnjem kafiću), a ova krajnja lijeva jedina služi svrsi koju je dragi bog propisao. 

Upadamo u neke uske ulice koje su pijaca na otvorenom i dvosmjerna ulica, sve u jednom. Nakon dvadesetak minuta uspijevamo doći do našeg hotelčića u samo srcu Tirane. Tražili smo hotel s parkingom jer ovdje mjesta za auto jednostavno nema.  Hotel je na jednom mjestu, a garaža na drugo pa nakon lutanja konačno se rješavam volana. Dobro došli u Tiranu! 

Vani je predivno vrijeme, grad je pun ljudi i nakon par minuta totalno počinjem lajkati ovo mjesto. Obojane zgrade do nekakvih u raspadu, krovovi kućeraka koji skromno vire iza novih staklenih nebodera, tržnica nasred ulice, sve je to Tirana. Međutim, u cijelom tom haosu primjećujem nove kafiće, nove restorane, lijepe i ljubazne ljude, lijepe šetnice i iznenađujuće, puno zelenila i velikih parkova. Tirana je jako ugodno iznenađenje i jedno je od mjesta koje ću pamtiti s ovog putovanja.

Smješteni smo par minuta od srca Tirane, a to je Skender-begov trg. Trg je na neki način i mjesto susreta sjevernog, skromnijeg dijela Tirane, i juga, koji je napucan, fancy i izgleda kao da ste u nekom tip-top gradu u Italiji ili bilo kojoj drugo zemlji na jugu Europe. U Tirani također ništa nije orijentalno: kao da me neko ubacio u Italiju, lokalci tako i voze, tako se i oblače i tako i izgledaju. Za razliku od Albanaca na Kosovu i Makedoniji, koji možda više gledaju prema Istoku, njihovi rođaci s druge strane granice gledaju negdje drugo. Ne primjećujem marame, svaki restoran i fast food nudi svinjentinu, okolo jure skuteri koje voze momci i djevojke u odjeći po posljednjoj modi i grad šalje dosta modernu vibru. Koliko god mi se svidjela tradicionalna atmosfera Prizrena i skopske čaršije, toliko mi se sviđa ovaj moderni i živahni duh Tirane.

Džamija na Skender-begovom trgu je jedina uspjela preživjeti ludilo Envera Hoxhe i danas je primarno turistička atrakcija, a tek onda vjerski objekt. Generalno, primjećujem jako malo vjerskih objekata: u blizini je nekoliko velikih džamija te katolička katedrala i pravoslavni hram. Svi ti objekti su novi, ali se lijepo uklapaju.

Nastavljamo šetati prema jugu grada pa prolazimo kroz velike sređene parkove oko kojih se nalaze lijepi restorani i kafići. Danas je jako toplo, a u gradu je velika gužva. Gužve su nas dočekale, ali će nas i ispratiti pa shvaćam da je prometni polu-haos sastavni dio ponude glavnog grada.

Uskoro dolazimo do dijela koji se zove Blloku koji je u onom režimu, a i danas dan, kvart za nešto više klase. Tirana je grad u kojem na ovom putovanju najviše primjećujemo razlike između dijelova grada. Tu se nalazi i nekadašnja rezidencija Envera Hoxhe koja se danas ne koristi, a tu ispred smo sjeli i popili pivo. Račun od skoro 4 eura za jedno pivo bio je jasan signal da se ovdje okuplja krema Tirane pa smo za našeg boravka radije tražili mjesta sjeverno od trga gdje smo mogli jesti i piti do ludila za svega par eura.

Tirana, iako vas na početku poklopi zbog ludog prometa, nije veliki grad i skoro sve što trebate obići je tu u blizini. S oko 450.000 ljudi u gradu i preko 700.000 u okolini, ovo je istinski centar Albanije. Van centra vas dočekuje niz kuća odmah do skromnih zgradica pa sve do novih blokova koji izrastaju iz zemlje na svakom koraku. Također, kao da je cijela Tirana veliki market jer na svakom koraku se nešto prodaje na ulici, posebno u sjevernim kvartovima.

Uživamo u ovoj lijepoj atmosferi gradske vreve i šetamo se do velikog tiranskog parka na jugu grada koji je faktički i rub Tirane. Iza brda se nalazi put prema Elbasanu i nekoliko naselja i već ste van grada. 

Vraćamo se par stotina metara nazad i stižemo do čuvene piramide u Tirani, koja jeste ružna, ali je istinska turistička atrakcija. Nekadašnji simbol bivšeg režima, danas je napuštena i sudbina joj je u više navrata visila u zraku jer je trebala biti srušena za hotele, zgrade pa čak i izgradnju novog državnog parlamenta. Udruge građana su se bunile pa ona i dalje tu stoji iščekujući svoju sudbinu.

Današnji obilazak završavamo noćnom šetnjom, a dnevna, bučna Tirana, brzo pada u san i već oko 11 jako malo ljudi je na ulicama. Sutra ćemo posjetu Tirani završiti povratkom u prošlost i istraživanjem najvećeg bunkera u gradu.

***

Bunk’Art: mjesto koje ne smijete preskočiti

***

Uz jutarnje espresso idemo posjetiti našu zadnju atrakciju u gradu prije nego me moj suputnik ostavi i krene nazad kući, a ja nastavim svoju avanturu prema Ohridu. Na redu je Bunk’Art, mjesto koje morate posjetiti ako volite malo mračnije atrakcije, sumornu noviju povijest i bolje razumijevanje onoga što je komunizam donio Albaniji.

Ogromni bunker, za koji do ranih devedesetih niko skoro nije znao, nalazi se na istočnom rubu Tirane gdje lako dođete gradskim prijevozom za 30 euro centi. Bunker, koji su vlasti dale sagraditi kako bi se zaštitio politički vrh od nuklearnog napada koji se nikada nije dogodio, veliki je labirint hladnih prostorija s instalacijama koje nam pokazuju na čemu se temeljio komunistički režim u Albaniji. Sve to možete vidjeti za manje od 4 eura. Do bunkera prolazimo pored novih stambenih blokova na rubu Tirane.

Možete platiti isključivo cashom, a do bunkera prolazimo dugačkim tunelom kroz koji nas prati creepy zvukovi. Odlična priprema za ono što ćemo vidjeti u nastavku.

Koliko je režim bio lud govori nam debljina vrata i bezbroj prostorija koje se nikada nisu koristile jer nikada se nije dogodio nuklearni napad niti ga je ko planirao.

Neke od prostorija posebno su posvećene projektu bunkerizacije Albanije kroz koji je izgaređeno preko 100.000 bunkera širom zemlje.

Osim toga, prostorije prikazuju i ideale režima, kult ličnosti, komunikaciju u slučaju nuklearnog napada, a imate priliku vidjeti i “rezidenciju” Hoxhe koju, naravno, nikada nije koristio. Također, tu je i pozorište, sve za potrebe kulturnog uzdizanja onih koji budu živjeli u bunkeru u hladnim danima nakon nuklearnog napada…

Prostor je ogroman i treba vam više od sat vremena za istraživanje. Nakon boravka od dva sata ovdje počinjem se osjećati ludo, kao da mi režim ispira mozak. 🙂 I ja i Mark osjetimo da je vrijeme da krenemo i napokon izlazimo vani i počinjem više cijeniti i uživati u novoj kavi koju pijemo u obližnjem kafiću.

Ova posjeta je bila odlična za zatvaranje ovog poglavlja. S puno pozitivnih dojmova opraštam se od ovog interesantnog i živog grada koji mi je jedno od otkrića na ovom putu.  Jedva čekam novu posjetu i otkrivanje ove zanimljive i tople zemlje.

KRAJ

***